06.09.2009.

Sminkam stvarnost tvojom bojom.

Za danas necu vise nista jesti.
Koji je ovo put?

Proslo je jedno od dosad najgorih razdoblja mog zivota. Sad mogu pogledati sve sa odmakom od dva tri koraka nazad, u objektivnost, i svaki put kad dodem ovdje shvatim koliko su se stvari promijenile.

A radila sam svasta....i jos uvijek ne mogu odluciti da li mi je draza beskrajna apatija u kojoj nisam sposobna poduzeti nista, ni smrsaviti, ni pomaknuti se s mjesta, ili porazavajuca histerija i strah u kojoj jedan dan unesem 0, a drugi 2000 kalorija.

Ipak, usprkos svemu tome ja sam sretnija. Stvari se nisu promijenile, variram najvise pola kile, i ne mogu se ubaciti u ono stanje uma kad sam nezaustavljiva i jaka. Znam da nisam to izgubila (po prvi put u zivotu sam optimisticna i samouvjerena) ali prokleto mi se dobro sakrila ta sposobnost.

Ljeto je doslo i proslo, i sad je vrijeme za navikavanje na rad, koncentraciju, upornost, drukciji zivotni stil i nove stvari, na onaj pravi put koji me cekao. I vjerujem da nisam potratila godinu dana bezveze. Naucila sam se raznim stvarima, i jos malo odrasla. Sretna sam opcenitom situacijom....i bas kao sto sam upravo procitala na blogu jedne moje stare prijateljice i leptirice, koja je postigla vise nego itko koga znam (:*) - sreca je cijena toga da se vise ne mozes vratiti u ono stanje efikasnosti. Sprijecava te u onoj odlucnosti, danas 100, sutra 200, preksutra 300 kcal, i onda ponovno ispocetka. Sprijecava te da razmisljas o onom komadicku hrane kao o inferiornom neprijatelju, kojeg pobjedujes svaki dan ponovo, a svakim novim jutrom zapocinje nova borba, i bez obzira na sve pobjede prije, rezultat je neizvjestan.

Prije sam na kraju dana uvijek zbrajala poraze i pobjede, lizala rane i uvjeravala se da je sutra ponovno moj dan, a sad? Sad sam opustena, zaboravljam na to, uzivam. U zivot mi je naisla osoba koja je izvukla sve moje zaboravljene kvalitete na povrsinu. Toliko sam sretna, kreativna, puna ideja, i sto je najvaznije 300% vise produktivna nego citavu proslu godinu, a usudujem se reci i godinu prije nje.

Velike stvari mi se dogadaju, zbunjena sam a istovremeno nadahnuta, pucam od energije i zelje a istovremeno sam zahrdala i izgubljena. Pronalazim put ponovno, i sa nestrpljenjem ocekujem kako ce se stvari dalje rasplesti i razvijati, sto ce mi zivot sljedece donijeti. Gradim se. Svida mi se osoba koja postajem. :)


Zavoljela bi zimu, kada bi ti poklonio kuteve usana. <3

16:56 - Komentiraj ( 10 ) Print - On/Off

Upisujem korisnicko ime i lozinku, prisjecajuci se sa smjeskom na sto me te dvije rijeci podsjecaju i sto predstavljaju. Vrate me u ono stanje uma, stavove i razmisljanje koje sam imala prije gotovo pune tri godine, kad sam otvarala ovaj blog.

Mnogo se toga promijenilo...a razlog zasto sam odjednom dobila zelju napisati nesto ovdje je to sto se jako cesto zadubim u svoju introspektivu, istrazujem, analiziram, zakljucujem...i u principu sam sretna. I istovremeno me uzasava to sto sam se na neki nacin 'navikla' na svoju debljinu. Naviknuti se je malo prejaka rijec, jer nikad se necu prihvatiti ovakva, ali kad razmisljam o sebi i tome koliko me moje salo odreduje kao osobu, cesto volim misliti o sebi kao o onoj debeloj sretnoj osobi kojoj to bas 'stoji'...ne znam kako to opisati, sram me govoriti da mi debljina stoji i slicne stvari, ali shvacam da me to ne ubija u pojam kao prije.
Nekad me odraz u ogledalu i ona drhtava mekoca pod prstima svuda po tijelu tjerala na zivcane slomove, dane nejedenja i polujedenja, epizode nezaustavljivog zderanja i beskrajno ponavljanje tog ciklusa...sada, gledam svoje debelo lice, debele ruke, debela bedra, debeli trbuh i sve ostalo i...ne znam. Prije me tjeralo ogorcenje i sram, a sad kao da su ti osjecaji priguseni, ali ne u smislu da sam otupila. Nisam ni odustala, i dalje mi je u mislima konstantno planiranje obroka, stalne opaske i upozorenja kako ne smijem to pojesti, ali proslo je dosta vremena otkad sam se osjecala apsolutno odvratno i kad sam radije htjela da me nema nego da sam ovakva. I kilaza mi stagnira. Ne micem se sa 56 kila. To je ustvari grozno, ali...kao da zaboravim tu cinjenicu 4 sekunde nakon sto je se prisjetim.






I dalje sanjam mrsavo tijelo, samouvjerenost i postovanje prema samoj sebi...ali strah me da ce to sve ostati samo zelje i snovi. Zbunjena sam.








Kao i obicno, prva dva dana produ savrseno, euforicna sam i nevjerojatno motivirana, pa cak i uvjerena da ce mozda sve ipak biti dobro, ali to je zapravo samo privid. Cim mi se ponudi rucak koji nikako ne mogu izbjeci, osjecam da se sve rusi i jednostavno ne mogu dalje.
Koliko god zapravo minimalno pojela od tog rucka, ne mogu si pomoci da ne osjecam poraz.
Razmisljala sam kako mi te lazanje kontroliraju zivot, ali da se mozda ipak stvari mijenjaju, i da ja kroz vrijeme polako pocinjem bar malo kontrolirati njih. Odnosno sebe. Jer taj jedan komad koji sam pojela za rucak je u stvari uspjeh kad se sjetim da sam prije obavezno jela uvijek dva, i onda jos jedan za veceru.
Kako kontrolirati tu prozdrljivu zvijer u meni? Zasto ona uopce postoji? Sto me uopce tjera da jedem kad nisam gladna? Zbog malo okusa koji ce trajati 30 sekundi, a koji ce prouzrociti jos naslaga koje ce trajati godinama? I griznju savjesti, i gadenje, i mrznju i sazalijenje prema samoj sebi....i tako dalje...od sad, pisem na blog sve sto sam pojela, sto sam popila, sto sam odvjezbala.

Mozda postanem svjesnija nekih stvari.


.....umorna sam vec od ovoga.





Od sutra krecem ponovo s novim ciklusom bolnicke...nisam uspjela ali i sa ona dva 'besprijekorna' dana sam si dokazala da ipak mogu, da imam snage. Za mene je to veliko postignuce, kad usporedim tu disciplinu s onim kakva je inace situacija. Osjetila sam taj neki osjecaj koji dugo dugo nije bio tu...bila sam na vrhu svijeta i osjecala sam se tako dobro sto to radim, mogu cak reci da sam pocela sebe cijeniti zbog toga.

Sljedeca stvar koju moram nauciti je da nakon pogreske samo nastavim dalje. Jer previse sam vec puta posustala nakon jednog neuspjesnog dana, zaredala bi bar jos 2-3 takva, ili gora. Ne smijem i ne mogu se vise kockati i prepustati se.

Zapravo sam dobila novu priliku - rok za mrsavljenje mi se produzio za dodatnih tjedan dana, tako da imam 2 tjedna za smanjivanje kilaze na sto manji moguci broj. Zahvalna sam na toj prilici i nikako je necu propustiti.
Moram odvojiti neke cinjenice u glavi koje ce me tjerati naprijed i da budem jaka svaki put kad postane tesko i kad budem mislila da vise ne mogu.

Samo misli na ono sto ce doci kasnije, samo misli na nagradu. Misli na onaj osjecaj, sjeti se kako je dobro bilo biti tako ponosna na sebe.
Vrijedno je sve muke!